preuzeto sa radiosarajevo.ba - rade serbedzija

rade pise blog na www.radiosarajevo.ba iz kojeg vrijedi sve procitati

Azra

Rijetko sam na nekog frajera tako bio “odvalio” kao na Johnnyja Štulića.
Nekako mi se ama baš sve sviđalo u njega: njegove pjesme i način na koji ih je pjevao, njegov brzi govor kojim je teško slijedio još brže misli i grčevito se borio da mu ne pobjegnu, njegova posebnost u svemu. Tako jednostavan a tako prokleto kompliciran. Volio sam tu kontroliranu histeriju u njegovim pjesmama, taj njegov pravi zagrebački rock and roll. Zanemarimo li jedan zajednički let na relaciji Beograd – Zagreb, kad smo, sjedeći u repu aviona, izmijenili nekoliko rečenica o politici i o ulozi i značaju Ante Markovića na političkoj YU sceni, zadnji put smo se ljudski družili početkom devedesete u Klubu filmskih radnika. Sjećam se da smo ispili dosta votke. Imao je izrazito duge kose i bradu od tri tjedna. Onako mršavog i ispijenog lica, izgledao je kao Krist, a čini mi se da se podsvjesno i furao na taj imidž.
Rijetko koga sam od svojih mlađih prijatelja puštao da vodi glavnu riječ u društvu, no s njim se nije moglo natjecati. On je odmah preuzimao bank u svoje ruke, bez obzira tko je sjedio za stolom. I kao još jedan moj prijatelj, čije ime uz Johnnyjevo neću spominjati jer se nisu baš prijateljski razišli, u sve se najbolje razumio – u politiku, u glazbu, u hranu, u votku i vino, u žene…Puštao sam ga te večeri u Klubu filmskih radnika da se pravi važan, više no što je zaslužio, i zbog njegove lijepe djevojke koja je govorila nekim stranim jezikom koji joj je savršeno pristajao. Bila je dobar izbor za toga našega karizmatičnoga “Krista jugoslavenskoga rocka”.
Od tada se više nismo vidjeli. Znao sam da živi negdje u Holandiji, u blizini Amsterdama ili nekog drugog većega grada. I da ne putuje. I da ne vozi ni bicikl. I da ne želi nikakve kontakte ni sa kim.I da više ne pjeva i ne svira na svojoj gitari javno. I da prevodi Ilijadu i Odiseju sa starogrčkog na hrvatski…
Želio sam ga nazvati ili mu napisati pismo i pozvati ga da na našoj tvrđavi Minor na Malom Brijunu napravi koncert. Pretpostavljao sam da će odbiti, ali tko zna… Johnny je nepredvidiv i možda će se baš odlučiti da je ovaj “odisejski” otok pravo mjesto za njegovo ponovno viđenje sa svojom publikom u Hrvatskoj.
Broj sam dobio od zajedničkog prijatelja Mile Rupčića, koji je imao mnogo zasluga za svojedobno uskrsnuće mladoga i nepoznatog studenta Johnnyja na zagrebačkoj javnoj sceni.Bilo je oko šest sati poslijepodne po holandskom vremenu, početkom godine 2006. kad sam ga nazvao telefonom.
Javio se topli i lijepi ženski glas, na onom istom stranom jeziku kojim je prije 16 godina, jedne noći u zagrebačkom klubu filmskih radnika, prosipala svoju raskošnu ženstvenost i gracilnost.
- Hallo….here is R.S…..I would like to speak with Johnny Stulić, please….- Sorry... he is not at home …he has his football mach and he will be back in about two hours… please… call him later…
Zahvalio sam joj se i rekao da ću nazvati kasnije. Sa ženama ili djevojkama svojih prijatelja koje nisam dobro upoznao, uvijek sam samo službeno razgovarao. Nazvao sam ponovno za dva i pol sata. Da mu dadem vremena i za pivo poslije utakmice.
- Kojim dobrom, Šerbedžija? - pitao je i ne sumnjajući da je netko drugi s onu stranu žice.- Zdravo, Johnny, jesi li pobijedio?- Jesam. Dobili smo 2:0, ali ne znam koji se kurac to događa… to sa mnom i loptom… nekaj se dešava… a ne mogu prokužiti što je…- Pa nisi više mladac – rekoh – imaš ti već nekih ozbiljnih okova na nogama….- Nemoj me jebati, nemaš pojma… Jači sam no ikad… tijelo mi je k'o stijena… Nikad nisam bio bolji… ali nekaj ne razmem…. nekaj se događa i ne mogu prokljuviti kaj je to…
Nisam više htio forsirati tu temu i nisam mu rekao da sam ja svoje kopačke prošle godine “objesio o klin” jer znam da bi on vjerojatno pomislio kako je razlika između mene i njega u nogometu golema i ja mu ne bih mogao dokazati da sam bio bolji nogometaš od njega. Ali bi mu to zasigurno potvrdili i Močibob i Zajec i Pavo i Kuže i Ražić i Zambata i Mamut i Benco i Bracun i Mico Vujanić i cijela moja ekipa Tiffanyja i Slobode iz Podsuseda s kojima sam svojedobno igrao nogomet.
- Nego, zašto zoveš? Što te muči?
Ponekad je svojom simpatičnom arogancijom podsjećao na Arsena, kao i svojim prvim pjesmama, uostalom. Nisam ga želio previše cimati niti se igrati s njime igre “tko je trenutno jači”.
- Ne znam znaš li, ali mi već nekoliko godina svakoga ljeta na Brijunima…..- Znam, čitao sam nešto… radite neke predstave na Brijunima… i što hoćeš?- Pa htio bih ti predložiti da ovoga ljeta napraviš svoj koncert kod nas na Brijunima… Prošle godine je bio Arsen… Bilo je sjajno… Pa smo mislili da ove godine ti napraviš svoj koncert…
Tišina. Nikakvog odgovora.
- Halo Johnny… čuješ me?- Čujem ja tebe, čujem…
Opet tišina.
- Pa što misliš o tome?
Opet tišina.
- Halo, Johnny, čuješ me?- Čujem ja tebe, čujem…
I opet tišina.
Sad već znam da se nije veza prekinula jer sasvim tiho čujem njegovo disanje i zamišljam ga kako sjedi na stolici i prevrće telefonsku žicu u ruci, zagledan u neku točku na bijelome zidu svoga stana u Holandiji…
- Šerbedžija… - iznenada je prekinuo tišinu…- Da?- Bi li ti, bogati, išao sada, ovoga trena, igrati u «Labuđem jezeru» u Boljšoj teatru u Moskvi?- Molim? - rekoh kroz smijeh.- Pa da igraš balet u Boljšoj Teatru. U «Labuđem jezeru». Iljič Čajkovski. Crnog Princa…
Nasmijao sam se. To je bio stari Johnny.
- I što bih sad trebao reći? Nemoguće, zar ne?- E pa nemoguće, Šerbedžija… To ti želim reći… Do kurca nemoguće…
Ja sam tamo imao svoju mamu i svog tatu. I oni su imali svoj stan. I svoj život. I svoj grad. I svoju državu. Ja više nemam tamo mamu i tatu i oni nemaju tamo svoj stan, ni svoj grad, ni svoju državu…
Govorio je, kao i uvijek, povišenim glasom i tako brzo da je gotovo zamuckivao pri pojedinim riječima. Zatim je na red došla politika, pa javne ličnosti, pa mentalitet naroda, pa običaji i primitivnosti, teatri, sveučilišta, pa opet nogomet i neriješeni problemi s loptom koji ga u posljednje vrijeme ”jebu” te ne može prokljuviti u čemu je štos, pa Ilijada i Odiseja i nekoliko citata na koje je bio posebno ponosan, sve dok se nije umorio od siline riječi koje je neslućenom brzinom izmitraljizirao u slušalicu, te je na koncu, nakon dubokog uzdaha, gotovo promuklo prošaptao: Uostalom, ja nemam ni pasoša!
- Pa eto dobrog razloga - pokušavam ja malo pragmatično. - Ti znaš Duška Ljuštinu?- Znam Ljuštinu, tko ne zna Duška Ljuštinu?- E pa on ti sigurno može pomoći oko tih formalnosti da dobiješ pasoš…
Sjetno se nasmijah u sebi, kako to ja svoga pobratima Ljuštinu spremno nudim za pomoć, kao da je on svemoguć i može riješiti sve probleme, od Kazališta Ulysses, Bandićeve izborne taktike do Štulićevog pasoša.
- Ali Šerbedžija, ja ne želim nikakav i ničiji pasoš… I ne želim putovati nigdje… I ništa me se više ne tiče… naročito ne ono tamo gdje sam nekad živio. To je za mene kraj… shvaćaš li ti to, čovječe?
Zašutio je. Šutio sam i ja. Šutjelo je i sve oko nas i gotovo da se čulo kako njezina mala mačka negdje u blizini nekog toplog holandskog kamina prede…
Htio sam mu reći, ovako iz daljine od jednog čitavog oceana i cijele sjeverne Amerike, da ga i te kako razumijem i ne samo da ga razumijem nego mu se i divim i kako se katkad prezirem što mirim u sebi svjetove i kao kakav srednjoškolski profesor pokušavam pomiriti suprotnosti i razumjeti različitosti, te kako mu zavidim na tom njegovu odabiru kojim je sebe samoga pretvorio u jednog od antičkih tragičnih junaka koje prevodi s grčkog na hrvatski.
Htio sam mu puno toga reći. Kako razumijem njegovu ogorčenost, ali mislim da je vrijeme da se razorene obale ponovo zidaju. I da u ovome podijeljenom svijetu nama pripada naš dio, i ne samo naš nego i njihov, jer smo jedni na druge osuđeni. Htio sam mu reći da je naša dužnost pjevati pjesme i onima koji nas ne vole i kako je to gotovo božje poslanje u kojem ljudi dobre volje spajaju svjetove. I kako nemamo pravo na nasu sebičnost i povrijeđenost, ma koliko ispravni bili.
I još sam mu htio reci kako mladi ljudi koji ga nikad nisu uživo vidjeli pjevuše njegove pjesme i kako u Zagrebu još uvijek postoje mjesta i ulice uz koje bi se njegova ramena savršeno naslanjala. I da tramvaji još voze istim putovima na Remizu i da je Ožujsko pivo bolje no ikad. I da su Zagrepčanke opet najljepše cure u Europi…
Htio sam mu reći puno toga …
Šutjeli smo dalje. Kao da je ta tišina kojom smo jedan drugoga doticali naša jedina stvarnost, jedino što je preostalo.
Ničega više. I ništa više. Samo se čulo neko isprekidano zujanje u telefonskim žicama koje su povezivale našu obostranu zanijemjelost.
- Dobro... bar sam pokušao… - prvi sam prekinuo tišinu.-Ajde Šerbedžija, bilo je dobro čuti te - rekao je nekim toplijim i pomirljivijim tonom, i podsjetio me na neke naše davne noćne zagrebačke šetnje pokislom Ilicom, kojom smo poslije nekih tuluma lutali skupljajući rasuta svijetla što su padala iz blještavih izloga na naše mokre kapute dok se njegova kao ugarak crna vlažna kosa presijavala od kiše i briljantina.
- Javi se ponekad, kad te put ovamo nanese….- Hoću, svakako hoću…..kad me put nanese…- Bog!- Bog!

Rade Šerbedžija