Abdulah Sidran - Sjecas li se Dolly Bell

Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Boraveći polovicu dana među teškim zidovima Bastilje Sabahudin je, u zao čas, povjerovao kako je, napokon, minulo sve. Učinilo mu se da može — sada, kada je sve prošlost, slobodno čeprkati po truplu minulih jadovitih događaja podvrgavajući tako svoju novu, okorjelu dušu onome što je u Dnevniku nazivao svirepom autoanalizom. Bez jasne svijesti o svrsi svojih svakodnevnih sati sekciranja ponavljao je načinjene geste i izgovorene riječi, obilazio mjesta upisana u reljefni atlas ljetošnjeg bola. Sve strahujući da ga ko ne vidi ispušio je šest "Morava", dok mu je u uhu odzvanjala beznadežno naivna Dolina rečenica: ,,A gdje je Milano?" Šuštao je celofan među Sabahudinovim prstima, i on je nastavljao razgovor sa Doli leteći dalekim beskrajnim međuzvjezdanim prostorima u kojima su glasovi odzvanjali hiljadosttruko: "Milaano ti jeee u Itaaalijiiiii... Ovo je Andromedaaaaa ..."

Na pustoj grobljanskoj padini Sabahudinu se, naslonjenom na nišan, učinilo da dolje, kod ringišpila vidi Šintora i Doli Bel, kako kaska iza njegovih širokih leđa, nasmijana. Poslije će Sabahudin rekonstruisati stvarnu sliku toga časa: na tvrdom cirku Hitlerovog igrališta majstori su pakovali ringišpil, sortirajući istorodne daske i grede u zasebne gomile, namatajući beskrajne žice instalacija na goleme drvene mosurove. Besmisleno je na osovinskoj gredi visio nijemi mrežasti krug zvučnika, glasovi što su se povremeno čuli stizali su odozdo, iz uskomešanog ljudskog mravinjaka: "Dodajiii!" — "Ne tako, hajvanu..." — "Gornju, gornju, gornju kad ti kažem ..."

Sabahudin se ne sjeća kad je počela kiša. Pamti da mu se niz lice slijevala žestoka gusta tečnost od koje mu je bilo prijatno i lijepo: pridodavao je toj tečnosti i svoje očne lučevine i činilo mu se da u tome miješanju nebeskih i njegovih suza ima nečega uzvišenog. Majstori su i dalje, nimalo uzvišeno, pakovali ringišpilsku ruševinu i toj se slici raspadanja i ponovnog sabiranja predavala cijela njegova skorena duša. Pamti da je, u neka doba, osjetio opominjuću mokrinu pod sobom i da je, toga časa, pomislio kako treba ustati. Tijelo se, međutim, nije odazivalo moždanoj zapovijesti i Sabahudin je ostajao da sjedi — više ne na travi, nego na vodi pod kojom je plakala trava. Pomislio je kako on čini isto što je, onomad, na tužnom faletićkom izletu, činio otac — i kako u tome mora biti nečega ružnog.

Nikako se, dakle, nije dalo da skonča Sabahudinovo herojsko ljeto šezdeset druge. Naredni dani skupili su porodicu Zolj oko Sabahudinove postelje: u njegovom sjećanju ostalo je izduženo očevo lice nad krevetom, smotani tanki peškir u očevim rukama, vrelina zagrijanog crijepa pod peškirom. Sabahudin ne zna da li je sa time u vezi njegova svagdašnja preosjetljivost na zvukove, ali pamti da je, po vlastitom uvjerenju, sasvim muški podnosio strašne, halucinatne sate bolne upale uha. Pamti kako je, u teškoj vatri vrućice, odagnavao od sebe ružnu misao o tome kako tek bolest u kuću Zoljevih unosi sklad. Evo, iz Kerimove ruke — iste one što ga je tukla za svaku popušenu cigaretu — u Sabahudinovo uho, iz zagrijane kašičice, slijevaju se vruće kapi zejtina i on prati njihov spori tok kroz bolne zapušene ušne kanale. Višestruko se umnožavaju glasovi pored postelje i Sabahudin ne razlikuje njihovo porijeklo. Da li ovo izgovara otac? Ili ja ovo sanjam? Buncam li?
— Je li bila lijepa?
— Jeste, bila je strašno lijepa ...

U bolesnom sluhu širi se u beskraj prostor njegove lubanje i u tome prostoru zvoni metal beskonačnog niza brojeva od kojih je svaki zasebno ljudsko biće i javlja se drukčijim glasom i žestinom: DEVETNAEEEEEST! HILJADU I JEDAN! STOTRIDESET I DVAAAAA! I putuju beskrajnim prostorom Sabahudinove lubanje košmarne slike i zvuci, odmotava se cio film ljeto je nesreće od samoga početka: Sabahudin u vrućici vidi na kaldrmi rasutu sitnjež iz Doline zgužvane tašne, smrskane komadiće bivšeg okruglog ogledalca, vidi nateklu modricu Šintorove lijeve jagodice, žarkastu putanju Rasimovog nedopušenog čika, čuje Dolin glas i jecaj: "Bracikaaa! Bracika"! U taj se košmar na trenutke useljava očev nestvarni glas i Sabahudin čuje sebe kako odgovara:

— Jesi li ti hipnotisao ono u šupi?
— Tata, nemoj se šalit, ja sam bolestan...
— Ozbiljno pitam. Jesi li šta radio!
— Kako misliš, tata?
— Čulni rad na bazi elementarnih poriva. Seks!
— Jesam. Onako. U usta!
— Šta u usta?
— Ljubili se.
— Aaa — to je dobro. Kako ti se zvala?
— Doli Bel.
— Sjećaš li se kako izgleda!
— Sjećam, tata.
— To je dobro. Treba da se sjećaš. Nema ništa bez sjećanja.

Nikada Sabahudin, potonjih godina, neće odgonetnuti šta je u tim danima vrućice bilo stvarno izgovoreno, a šta se zbivalo u njegovom bolesnom sluhu. Siguran je da je naglas izgovorio rečenicu: MUZIKA JE JAK IZUM — do koje je došao netom minule bolne noći, u času ozarenja shvativši da je stvorio novu rečenicu koja se, sa istim smislom, može pročitati i unatrag: "MUZIKAJEJAKIZUM! Kerim je kazao: "Ama, zovimo doktora, pusti crijep i zejtin!" Sabahudin pamti da je u tome času otvorio oči i pogledom zovnuo Kerima:
— Može se čitati i unatrag!
— Tata, on bunca!
— Ne buncam. Može se čitati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi olovku!

Pobijedio je tako Sabahudin svoju nanadnu, a tako nužnu, septembarsku bolest i iz postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i zdravlja. Upisujući u Dnevnik, potonjih dana, istoriju svoje bolesti, njen tok, ishod i kraj, samo se na časak dvoumio hoće li, ili neće, stranicu Dnevnika završiti pobjedonosnom rečenicom: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem." Niz prozorsko staklo slijevala se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kiša zaklanjajući zastorom prskajućih kapi vidik na Halilbašića cestu — i Sabahudin shvati da je ljeto konačno, konačno, zbilja prošlo, i da je iz toga ljeta iziišao jedan novi, drukčiji, pametniji i jači Sabahudin Zolj — čija ruka, evo, sa punim pravom ispisuje neprikosnovenu, dalekosežnu, nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE VIŠE NAPREDUJEM.