aleksandar hemon - jalija (prvi dio)

...evo danas i malo literature...jedan od meni najdrazih clanaka naseg najpoznatijeg gastarbajterskog pisca ...

Jalija (1)
Isakovićevom Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku "jalijaš" je "besposličar, skitnica, jalija". Etimologija nije potpuno jasna, mada Isaković navodi da je riječ "jalija" krajem devetnaestog stoljeća bila upotrebljavana za "prostor uz obalu". Riječ "jalijaš", međutim, projektuje jasnu sliku u mojoj glavi: (špi)coke, štofane tole bez kaiša, koje bi obično skliznule do ispod pupka, što bi u slučaju veterana eksponiralo kulju, ružna košulja, cigara u ustima i obilno gutanje vokala i konsonanata - jedan od simptoma jalije bilo je izgovaranje "šta je" kao "ša je", zapravo "ša je, ba". Slični likovi su, naravno, bili opjevani u novoprimitivnoj epici, u pjesmama Pušenja i Elvisa Dž. Kurtovića, kao i u ranim Kusturicinim filmovima, postavši tako u jednom trenutku moderni. Ali prije novog primitivizma, majke su provodile besane noći u strahu da će im dijete postati jalijaš - kečevi i trice u školi, učestvovanje u marisanama, gutanje konsonanata i mumlanje bili su prvi simptomi. Djetetu je, s druge strane, najgori mogući ishod u životu bio posao smetljara - biti jalijaš, koji se po definiciji znao dobro marisati te je tako iznuđivao poštovanje, bilo je mnogo povoljnije nego biti smetljar, kojeg - jadnog čovjeka - niko nije poštovao.
Jalijaši su vazda bili dio društvene strukture koja se zvala "raja". Raja je uglavnom bila definisana životnim prostorom - moja raja je bila locirana iza kina Arena, između Ćizine raje i staničke raje. Vođa Ćizine raje zvao se, očigledno, Ćiza, a stanička raja imala je više vođa, čijih se imena ja ne sjećam, mada se sjećam da je bio jedan Jošilo, koji je bio dobro zajeban. Moja raja nije imala jalijaša, što je bio problem, jer je svaka raja imala malu raju - jalijaške pionire i omladince - koju su stariji jalijaši bespogovorno štitili. Kad bi mala Ćizina raja dolazila da igra na našem košu, na čelu sa Zekom, Ćizinim burazerom, mi bismo se bez ikakve diskusije uklanjali - nije bilo podrške u pozadini, naša starija raja su svi bili fini studenti. Mada smo znali popiti i štos, iako nije bilo nikakvog otpora, čisto da se zna ko je gazija. Znali smo, naravno, da bi bilo kakav otpor Zeki, a da ne govorimo o nasilju nad Zekom, rezultirao kaznenom ekspedicijom koju bi vodio Ćiza lično, ili neko od njegovih ađutanata, svi naoružani borbenim čokama i kung fu fantazijama.
Tek kad sam krenuo u gimnaziju i susreo se sa podmlatkom raja iz različitih dijelova grada, shvatio sam da je Ćizina raja bila relativna lohotinja. S jedne strane, moj drug iz razreda, znan kao Seljak, donosio je priče o njegovoj raji, koja je bila na presjeku goričke, velešićke i marindvorske raje i čiji je najčuveniji pripadnik bio Campo. Prije nego što je postao glumac, Campo je, pričalo se, prodavao cigle papanli učenicima iz Mašinske škole - takav osjećaj za biznis bio je nešto nepoznato Ćizinoj raji. Sjećam se kad je Seljak došao jednog dana u školu i obavijestio nas da će Campo da glumi u filmu, a Kruško će da režira. Zbog te dezinformacije Seljak je bio kažnjen serijom brutalnih klempi, ali ispostavilo se - kao što svi znamo - da je Campo postao glumac, a da režiser nije bio Kruško, nego Kusta. Kruško je završio baveći se biznisom u Amsterdamu.
Može biti da sam ja bio dijete i da su mi poslovne aktivnosti jalijaša bile nevidljive prije početka osamdesetih, ali čini mi se da je početkom osamdesetih počela evolucija jalijaša i to u dva smjera: s jedne strane, sarajevski jalijaši postali su urbani simboli, likovi u pjesmama Elvisa i Pušenja, likovi u svjetski poznatim filmovima, zbog čega su im postale dostupne urbanli koke i šminkerli kafići; a s druge strane, mnogi jalijaši (po definiciji ne-profesionalci) postali su šaneri - ne samo oni koji su bunarili božićne vozove pune gastarbajtera na putu prema domovini nego šaneri u širem smislu, tj. oni koji su prelazili šanu da rade u inostranstvu: Milanu, Amsterdamu, Münchenu. Ključni simptom te evolucije bila je transformacija jalijaša u štofanim tolama u šanera u trenerci - trenerke, po mogućnosti italijanske, postale su šanerska uniforma. Prvi put sam postao svjestan te evolucije na kasnoj (deset naveče) predstavi u kinu Radnik, gdje se prikazivao Bijeg u pobjedu, film Johna Hustona o utakmici između tima ratnih zarobljenika i nacista, u kojem su se u epizodnim ulogama ukazali Pele, Ardilles, Graham Souness, itd. Campo lično je ušao u salu pjevajući iz sveg glasa: Znam za sve sam kriv, a onda se upustio u prijateljski i radni razgovor sa delegacijom sa Gorice, čiji su svi članovi bili odjeveni u Kappa trenerke, plus Večernje pod miškom i šaka puna košpa, koje su spremno podijelili sa Campom. Trenerke su bile oznaka klase - dobrim dijelom zato što su morale biti uvezene - kao što su starke i Lacosta bili oznaka klase idiotskim šminkerima iz SOS-a, Bugattija i sličnih kafića. Te noći, Pele je u filmu izjednačio spektakularnim makazicama, što je u sali proizvelo navijanje, ovacije i neizbježni retorički sukob između željovaca i pitara: "Pele je za Papeta Meša", povikao je jedan tipično bistrooki željovac.
Pa, ipak, trebalo je da prođe malo vremena da se trenerke i interes za export-import prošire i postanu glavni način bivstvovanja sarajevskih uličara. Ranih osamdesetih, činilo se da su uglavnom striktno urbani jalijaši - na potezu od Marindvora do Baščaršije - diplomirali za šanera ili glumca. Na periferiji grada, situacija je bila drugačija, o čemu sam saznao uz pomoć Guze, druga iz razreda koji je u Drugu gimnaziju dolazio sa Alipašinog Polja. Guza nam je pričao priče o devetorici braće, o Borsalinu, o Niksonu i Nevenu, zbog kojih nam se činilo da je Alipašino mračni geto u kojem su se dešavale neshvatljive stvari i u kojem bi pristojni gimnazijalci začas nestali.
(Nastavit će se)